Senat države New York uskoro glasuje o suludom prijedlogu zakona kojim se želi ukinuti anonimnost na internetu

Svi ste čuli za SOPA-u i CISPA-u i vjerojatno mislite da znate stvar ili dvije o suludim prijedlozima zakona vezanih za kontrolu sadržaja objavljenog na internetu, ali još uvijek niste vidjeli sve ako niste upoznati s prijedlogom zakona izvjesnog Thomasa F. O’Mare, piše Geekosystem. Prijedlogom zakona oznake S6779, koji čeka na izglasavanje u njujorškom Senatu, praktički se traži potpuno ukidanje anonimnosti na internetu. Točnije, zakonom se traži da administratori sa svojih stranica brišu sve one sadržaje koji su postavljeni anonimno, odnosno one nepotkrijepljene točnim informacijama o imenu i prezimenu, kućnoj adresi i IP adresi autora. Ovaj prijedlog zakona očito je toliko sulud da ga Senat ne bi ni smio izglasati, a čak i ako bi se to dogodilo, sasvim je nevjerojatno da bi njegovo provođenje u praksu moglo proći bez značajnog otpora javnosti.

Evo ulomka iz ovog skandaloznog prijedloga zakona:

„Ukoliko se zatraži da administrator određene internetske stranice ukloni svaki sadržaj kojem nije poznat autor, on to mora učiniti, osim ako autor tog sadržaja ne pristane potpisati ga svojim pravim imenom i prezimenom te točnom kućnom i IP adresom. Sve internetske stranice moraju imati formular s kontakt-brojem ili adresom elektroničke pošte preko koje se može zatražiti brisanje nekog anonimnog komentara. Taj formular mora biti jasno istaknut na svakom dijelu stranice u kojem je korisnicima omogućeno komentiranje sadržaja.“

U ovom kratkom komadiću teksta postoji nevjerojatno mnogo stvari kojima se može i treba prigovoriti.

Prvo i najočitije, količina informacija koju autor nekog komentara mora dojaviti administratoru da njegov komentar ne bi bio izbrisan je apsolutno smiješna. Ovaj zakon praktički svaki korisnički račun koji postoji na internetu želi pretvoriti u Twitter račun s jasno potvrđenim identitetom korisnika. Netko će možda reći kako zakon i nije toliko loš budući da se komentar može izbrisati samo na zahtjev. No ako samo pogledate načine na koje se tretiraju zahtjevi za brisanjem sadržaja na temelju američkog DMCA (Digital Millennium Copyright Act) zakona, jasno je kako ovakva politika brisanja „na zahtjev“ i bez suvišnih pitanja može vrlo lako postati poligon za zloupotrebu ove mogućnosti. Ako vam sve ovo nije upalilo lampice upozorenja, vratimo se na jednu ključnu stvar: ovim zakonom bili bi primorani dati svoju kućnu adresu. Svoju kućnu adresu.

Sve ovo dovodi nas do drugog važnog problema. Kome ste zapravo dužni prijaviti svoje ime i prezime, kućnu i IP adresu? Administratoru stranice? Nekoj novoj državnoj regulatornoj agenciji? Nikome posebno? Čak bismo i mogli shvatiti prijedlog zakona koji od vas traži prijavljivanje kućne adrese – jedne od rijetkih informacija koje u ovom modernom vremenu ostaju barem u nekom dijelu tajne – no, ne specificirati kome točno ovu informaciju trebate dati je već potpuno ludo.

Osim ovog, postoji i problem s odavanjem IP adrese koja se pokazala prilično lošim indikatorom praktički bilo čega, ali ljudi i dalje upravo preko nje pokušavaju doći do stvarnih identiteta ljudi. Imajući ovo na umu, postaje gotovo nevjerojatno da bi ista ova iskrivljena logika u budućnosti mogla postati dijelom nekog zakona. S druge strane, postoji šansa kako su autori ovog zakona bili itekako svjesni svih slabosti ovog načina utvrđivanja identiteta te su upravo stoga u zakon uključili i nužnost davanja informacija poput kućne adrese.

Iako je činjenica što ćete prema zakonu biti dužni pružiti gore spomenute informacije (ako se to od vas zatraži) uznemirujuća sama po sebi, ovo je posebno problematično kada se u obzir uzme sama priroda anonimnog komentiranja. Na stranu sad što je upravo anonimnost osnova interneta kakvog (još uvijek) poznajemo – pravi problemi mogu nastati tokom žučnih „virtualnih“ rasprava. Jedna je stvar tjerati ljude da vam daju svoju kućnu adresu, a sasvim druga tjerati ljude da vam daju kućnu adresu istog trenutka kad su u žaru rasprave na nekom forumu izjavili nešto što vam se ne sviđa.

Osim svega spomenutog, dužnu pažnju treba posvetiti i posljednjem ulomku iz spornog prijedloga zakona u kojem se kaže kako „Sve internetske stranice moraju imati formular s kontakt-brojem ili adresom elektroničke pošte (…) koji je jasno istaknut na svakom dijelu stranice u kojem je korisnicima omogućeno komentiranje sadržaja“. Ovo je posebno problematično za same administratore internetskih stranica koji bi usvajanjem ovog zakona morali biti dostupni korisnicima 24 sata dnevno, a uz to bi bili prisiljeni svoje privatne informacije (kontakt-broj i e-mail) dijeliti sa svim posjetiteljima stranice.

Jedina pozitivna stvar u vezi ovog prijedloga zakona je da, ako bi nekim čudom i bio izglasan, vjerojatno ne bi bilo načina da ga se provodi u praksi. Zapravo, ovaj prijedlog niti ne treba shvaćati pretjerano ozbiljno budući da se najvjerojatnije radi o kakvoj inicijativi kojom se na simboličan način želi ukazati na problem internetskog nasilja; ali ako zamislimo na trenutak da ovaj prijedlog prođe u Senatu, to bi praktički značilo ukidanje mogućnosti komentiranja na velikoj većini internetskih stranica. Teško je uopće zamisliti nekog internetskog administratora pri zdravoj pameti koji bi bio u stanju do u tančine poštivati zahtjeve koje pred njega ovaj zakon postavlja. Umjesto toga, vjerojatnije je kako bi u virtualnom svijetu svjedočili „migraciji“ prema sporednijim i anonimnim načinima interakcije poput onih na 4chanu ili čak prema chat servisima poput IRC-a. Naravno, opet naglašavamo kako scenarij prihvaćanja ovakvog loše formuliranog i sveobuhvatnog zakona trenutno izgleda kao podložak za snimanje kakvog znanstveno-fantastičnog filma. Trenutno.